Ja sam FAP mašina / ja sam FAP mašina / ja sam FAP mašina / Fabrike automobila Priboj.

Tako Rambo Amadeus guli u istoimenoj pjesmi dok vozi kozje đubre u Geteborg. Spominje i da je bio u marketingu FAP-a, što mu, kao i ostalom u pjesmi, nije vjerovati, Rambo ipak živi od zafrkancije, ali je teoretski moguće: evo me, naime, ispred Fabrike automobila Priboj, jedne od malog broja onih što su preživjele prelazak iz mrklih oblaka komunizma u široko i toplo sunce demokracije. Po njoj sam, jer su me odmalena zanimale sve skraćenice, prvi put čuo za Priboj.

Nalazi se izvan grada, točnije izvan gradova, budući da postoje stari i novi Priboj; iako fizički odvojeni, jedno su, još uvijek im se ono „stari“ i „novi“ piše malim početnim slovom. U obali ispod ceste, dok snimam FAP, vidim odbačena ručna kolica, „kariole“, a na susjednoj zgradi i „firmu“ koja kaže da je tu sjedište Udruženje za pomoć mentalno nedovoljno razvijenih osoba. Čelnici Udruženja očito su mentalno nedovoljno razvijenog centra za jezik, umjesto genitiva je morao ići dativ, što ne znači da trebamo, a ima nas, baš nas ima, bježati od toga da im postanemo štićenici.

Tu su negdje, blizu poslovne zone, stvorene još u doba kad se za taj termin nije ni znalo, i spomenici, razni: poginulim partizanima pribojskog kraja, na broj njih 124, bezimeni spomenik borcima izginulim u ratovima 1990. do 1999. – ovdje moram primijetiti da se drugdje umjesto 1990. uzima 1991. – te još jedan istima, ovaj put s imenima i fotografijama: 15 ih je, a na vrhu spomenika „pešadijski oficir“ Aleksandar Đurović, poginuo u 25. godini života. U trenutku jednom sve se završilo / nestadoše snovi i budući dani / ostadođe samo suze u očima i / sećanje na vas u našim srcima. Tako, bez ijednog zareza i točke, glasi žalobni vapaj ispod imena i slika.

I da ne znam koji Priboj je stari, shvatio bih čim ukoračim; ne samo da se neke zgrade nikako nisu mogle naći u novom dijelu grada nego je i previše detalja koji pokazuju zapuštenost i nebrigu.

M.J. | Bljesak.info / Hasan-agina džamija

U samoj čaršiji dominira Hasan-agina džamija. O Hasan-agi se ne zna previše, ali je poznato da je – rođen je negdje ovdje – bio upravitelj pribojskog područja te da je – tako kazuje vakufnama iz 1758. – osim džamije, podigao i mekteb i još manjih objekata. U biti je, kao i kod mnogih drugih, od njegove džamije ostalo samo ime, sadašnja je podignuta 1982.

Izrezbarena vrata i široka vješalica u trijemu, zeleni arapski natpisi u potkupolnim nišama. Zavirujem i unutra, fino je i uredno, a naročito se ističu dopadljiv drveni mimber, luster s bezbroj kristalnih „svijeća“, te stupovi što nose mahfil. Među nišanima oko džamije uzalud tražim Hasan-agin; svugdje se navodi da je tu i da je najstariji, što mi, međutim, ništa ne znači, bolje je bilo da uz njega stoji kakva mala tabla, natpis, šta bilo. Naprosto me zanimalo, nekad se to vidi i po nišanu, kakav je čovjek bio Hasan-aga. Pretpostavljam da je njegov nišan uza sami zid džamije, uz neko bujno crveni cvijet, a po njemu sudeći, bio je skroman i bogobojazan. Od ostalih je iz nekog meni nepoznatog razloga izdvojen i jedan noviji, neke Aiše Ćelahmetović, umrle 1943.

Prilično luksuzno djeluje i imamska kuća, u kojoj je i sjedište pribojskog Medžlisa, a sve ostalo u tom kvartu – donekle je izuzetak zaključana zgrada Zavičajnog muzeja preko puta džamije – djeluje nekako ohrndano i sakato, kao da je zaostalo u nekim prilično davnim vremenima. Da je ovo većinski muslimanski dio grada, vidi se po mnogo čemu, na primjer prostorijama Bošnjačke narodne stranke ili davno umrloj kavani „Baščaršija“. Nije mi čudno što nailazim i na Vakufsku kuhinju; jest da, izgleda mi, ima novi krov, ali joj se krović iznad ulaza gotovo srušio. Našao se i neki što je ponijemčio Stari grad, nazvavši nekadašnju radnju „Alt Stadt“, ali je ostala samo firma, a radnju je zamijenila kladionica.

M.J. | Bljesak.info / Aleksina i Jelisavetina kućica

I inače je mnogo nereda u staroj čaršiji, počevši od zgrade Općine, s čijeg ulaza uvelike otpada malter, a na lijevom bočnom zidu ga više gotovo i nema. Oglasna ploča se raspada, ispred nje vjetar bacaka plakat za popis stanovništva 2022. Pitam se nije li negdje napravljena nova zgrada Općine? Zanima me i to, a i prekrasno pročelje nekog starog zdanja s druge strane ceste. Aleksa i Jelisaveta, ispisano je ćiriličnim slovima na pročelju, a iznad vrata da je tu restoran „Stari grad“, osnovan 1903. Poizdalje vidim da tu nema ni restorana, ni života, a ko su Aleksa i Jelisaveta ne zna nijedno od šest ili sedam o tome zapitanih Pribojana. Iako, kažu, oduvijek žive tu, ne samo da nemaju pojma već imena dosad nisu ni vidjeli! Baš svašta! Bočno od općine su prostorije Turističke organizacije Priboj, ali po svemu sudei, iako je tu sjedište još nekoliko općinskih institucija, unutra odavno niko ne ulazi. Kotače „yuga“, parkiranog uz ulaz, polako osvajaju puzavice. Zaboravio ga neko odvesti kući :)

Nešto je življe, puno je boja umjesto sivila, oko zgrade Osnovne škole „Branko Radičević“, zračak tuge izaziva samo sjećanje na Pjesnikove stihove što se sami jave čim pogledam u njegovo brončano lice, a onda opet slijedi niz skvrčenih kućeraka. Ondje picerija, ondje knjižara, pa cafe bar s jednim f, pa robna kuća pirotskog „Prvog maja“, ali je sve to umrlo. Smrtovnica je na desetke, a najviše upravo po izlozima spomenutih radnji.

Caffe „Scena“, još više Dom kulture „Pivo Karamatijević“, a najviše hotel „Terme 36,6“, plus dvije nove stambene zgrade ukrašene lijepim muralima (ili će biti da su to dijelovi hotela?), kao da su se zainatili i kažu: E, neće moći! Sijaju, blješte, i sad bi polako trebalo rušiti sve oko njih pa zidati nalik njima. Pivino ime bilo je Prvoslav, inače je bio slikar i grafičar, ali – bez tog bi mu sve bilo uzalud – i partizan. Druga dvojica kolega mu po uniformi, Hamdija Kurtalić i Dragoljub Savić – to samo pretpostavljam, ovaj drugi sigurno nije imenjak mu i prezimenjak što slovi kao velika uzdanica bečkog „Rapida“ – dobili biste, a Pivo čitav dom kulture. „To je jedino važno. Da jednim gestom nekome učinite trenutak lepim, onoliko koliko se možete izboriti. Sve ostalo je nebitno.“ Tako s jednog od murala poručuje poznati glumac Danilo Lazović, inače rođen u obližnjem Brodarevu, u susjednoj općini Prijepolje.

Na donjoj, paralelnoj ulici, uz željezničku prugu, također poneki proplamsaj novog, čak i na način da se novim učini staro, kao što je urađeno sa zgradom iz 1925. godine. Usto je povelik plac razrovljen i prazan, bit će da će niknuti nešto što će na vagi sivila i veselosti donijeti plus ovom drugom. Jedna lijepa česma na stanici, dva psića ostavljena da prežive od škrtog zalogaja rijetkih prolaznika te krčma „Jovanova korita“ – 'ta će Ivan, ima da bude Jovan! – posljednje je zanimljivo što vidim u čaršijskom centru.

M.J. | Bljesak.info / „Sve ostalo je nebitno“

Sasvim blizu ulaza u grad su crkva svetog Kneza Lazara i Kuća Jevđevića. Crkva je prva ovdašnja, a podignuta je tek u prošlom stoljeću, od 1932. do 1940. godine. „Kum“ joj je, dakle onaj koji je iskeširao najviše novca za gradnju, bio osobno kralj Aleksandar Karađorđević. Zato nas, čim se pozdravimo s mrgodnim knezom Lazarom na pročelju, okićenog dvjema grančicama raznobojnih listova, iza ulaza, s lijeve strane, dočeka kralj Aleksandar Ujedinitelj, a s desne kralj Petar Osloboditelj. Freske bez patine, bir će da su restaurirane, pa nekako djeluju odviše novo. Na „nebu“ Uznesenje Isusovo, a ispod Njegova Rođenja te, na dijelu pilastra, portreti srpskih vladara. Vrijedi spomenuti da su crkvu oslikali trojica – Rusi Boris Barokov, Ivan Dikin i Anatolij Nikitin – čije je djelo i živopis kraljevske crkve na Oplencu.

Do Jevđevića dolazim od crkve, točnije od njene gradnje, koju je inicirao i kralju „na noge“ išao ondašnji pribojski prota, starješina bez hrama, Mihailo Jevđević, a kralj inicijativu prihvatio bez puno mrmljanja, pogotovo što su u oltar položeni posmrtni ostaci više od stotinu bezimenih srpskih boraca iz Balkanskih ratova, poginulih na ovom području. Da li zbog toga ili je bilo dovoljno i samo prezime – vidi pod četnički vojvoda Dobroslav Jevđević – uglavnom su ga partizani, čim je rat stao, „pokupili“, odveli i ubili. Najveći donator također je bio jedan Jevđević i još jedan Mihailo, očito uspješni ovdašnji trgovac.

A Jevđevići… U sada fino obnovljenoj kući živio je jedan od naših najpoznatijih znanstvenika, hidrolog Vujica Jevđević (1913. - 2006.), redoviti profesor na Sveučilištu Colorado. Vujica je rođen u selu Kasidoli, 12 kilometara od Priboja, a kuća koja danas nosi naziv Jevđevića pripadala je njegovoj tetki. Iako je iz nje pohađao samo osmoljetku, nije je zaboravio pa je, nakon što je kuća promijenila nekoliko vlasnika, a on postao „neko“, izdvojio novac, kupio je i darovao Općini, uz jedini uvjet da joj se vrati nekadašnji izgled. I evo, jest, ali Vujice kao da „ni bog nije dao“. Ima, doduše, na daski iznad ulaza nešto napisano, ali su slova pootpadala, a ni ne djeluje mi da je i tu spomenut. Zato je posebnu tablu, i to poveliku, dobila Europska unija za adaptaciju pomoćnog objekta u dvorištu kuće.

Povirit ću i s druge strane Lima, kamo me mami zeleni putokaz s natpisom „Staza zdravlja“. Nije da sam nešto posebno boležljiv, mogu, evo, nekako o sebi, ali ću se ipak zaputiti pothodnikom ispod pruge ne bih li – toga nikad nije odviška – ugrabio barem koji dram zdravlja. Treba još preći blago ljuljuškavi viseći most i tako „pregaziti“ Lim, a onda… Onda ništa posebno, restoran Lovačkog udruženja Priboj uza samu rijeku, išaran i očito davno umirovljen, i prilično zarasla staza – Pribojani, izgleda, ne mare za zdravlje, ali i ne čudi, ovdje živi radnička klasa – što uzbrdo vodi u šumu. Baš nih briga za onu da šetnja je zlato :)

M.J. | Bljesak.info / Ostaci utvrde Jagat

U šumi ću se naći i za uzaludnog pokušaja da se popnem na srednjovjekovnu utvrdu Jagat na brdu Bić. Za početak se zakučastim i strmim uličicama s one strane Lima treba nekako izvući iz čaršije, a onda, više puta oprobanim znanstvenim sustavom poznatim kao „eci-peci-pec“ :) „nabadati“kojim makadamom krenuti na prvom i kasnijim križanjima. Da ne griješim dušu, neki mi Dapčević, ovdašnji domaćin, razumljivo objasni zadnju etapu: „Okreni gore preko njiva, prekorači ljesu kad dođeš do nje, nek' ti orijentir bude onaj dalekovodni stup, a dalje prati one crvene planinarske oznake i ne možeš promašiti!“

Moj auto uskoro postaje točkica, a čim se popnem na ravno, doista ću spaziti ne samo planinarske crveno-bijele krugove već i crvene pješačke putokaze. Ravni nema puno, sad bi trebalo nizbrdo pa do zidina koje se naziru uz crveno-bijeli repetitor (sve što nije zeleno, ovdje je crveno-bijelo), podalje od velike stijene na kraju srta.

„I ti bi zbog toga čak gore?!“, začuđeno me pita mladić koji se iznenada stvorio na motociklu pa prikočio kad me je vidio. Ustvari bi mi, vidim, najradije kazao da sam, malo je reći, lud. „Nema, čovječe, eno vidi“, pokazuje mi, „to ti je krš, ništa, gomila kamena! I ono malo što je bilo, srušeno kad su postavljali repetitore, zadjenuli ih usred kule. Nema, bolan, nijednog zida višeg od metar! Al' dobro“, ne može odoljeti, „ako si toliko… hahah, lud, evo, prati tragove mojih guma i onda ćeš na onoj livadi“, pokazuje“, vidjet' stazu u kamenu.“

Pa stvarno… Benedikt Kuripešić i Evlija Čelebi za penjanje na Jagat su barem imali po konja, dečko kojeg sam susreo mali motorin, a ja samo nažuljane tabane.

Pametnijeg treba poslušati. Lijeno se spuštam do auta pa ću put novog Priboja. Koliko god stari djeluje oronuo i dobrim dijelom zarobljen u davno prošlom, toliko novi Priboj djeluje svježe, takoreći k'o pravi grad. Neću se zadržati predugo, previše je za mene „praznih“ stambenih blokova i poslovnih zgrada. Pred bezimenom Gimnazijom bista književnika Lazara Komaričića-Komarice (1839. - 1909.), kod osnovne škole „Vuk Karadžić“ još dvije, poginulih partizanskih boraca Refika Kočevića i Sretena Gudurića. U samom središtu, uz križanje u najstrožem centru, crkva Vaskrsenja Hristovog, nova, velebna, moćna.

Možda bih još malo prodžonjao novim Pribojem, ali želim i u Pribojsku Banju. Pet kilometara, prvo krivinama uzbrdo, a onda u „rupu“, ušuškanu među šumovitim brdima.

M.J. | Bljesak.info / Refik i Sreten

Da kažem i to; Priboj se prvi put spominje početkom 15. stoljeća, a Banja, i to kao utvrđeni grad, još 1153. godine, u djelu arapskog geografa Mohameda El Idrisija Abdulaha, sačinjenog za normanskog vojvodu Rogera II. U 13. stoljeću ovdje je sjedište župe Dabar, a od 1219. do 1698. i Dabarske episkopije. Malo prije toga je opustio manastir svetog Nikole, vjerojatno prvotno podignut još u 12. stoljeću, čim se prvi put spominje već 1208. godine: osmanski vojnici – u to doba bliži se kraj Bečkog rata, a Osmanlije se sve više navikavaju na poraze – zapalili su ga, a monasi se razbježali, uglavnom u drugi manastir, u obližnjem selu Mažići.

Banja i manastir, a sve zahvaljujući ljekovitoj vodi što mrmori na sve strane, ponešto i to što je ovdje bilo odmorište karavana što su iz Dubrovnika putovale u Srbiju, i čine čitavo mjesto, naravno uz dodatak lječilišnih kapaciteta i neizbježnih kafića i restorana.

Ustvari se poseban putopis mogao napisati iz same Pribojske Banje, pogotovo kad se zna da njena povijest počinje još u antičko doba. Rimljani su znali nanjušiti ne samo rude – ovdje su u rudniku Jarnovac eksploatirali željeznu i bakarnu rudaču, a neke od njihovih „pingi“ još uvijek su nezarušene – već i ljekovite mineralne vode. Zato se u Banji i oko nje nerijetko naiđe na ostatke rimskih zgrada, bunara, grobalja i manjih naselja. Ovdje je, tvrdi sveznajuća predaja, od putovanja vječito umorne svetačke noge banjao i sveti Sava, a ni Turcima nije bilo mrsko uroniti u žubor životonosne vode. U to doba se, tvrdi se, ovdje liječio i patrijarh Makarije, brat velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.

Nestalo je davno i Rimljana, i Turaka i mnogih drugih silnika, a manastir je odavno obnovljen. U porti su mu čak tri crkve. Najveća je stavljena pod zaštitu svetog Nikole, a druge dvije posvećene su Uspenju i svetom Iliji. Predugo bi trajalo kad bih svaku pojedinačno opisivao, samo ću reći da sam jedno dva sata uživao u freskama, ne mogavši ih se nagledadi, kako onih, u crkvi svetog Nikole, od kojih su ostali samo fragmenti, ponegdje tek nejasne konture, tako su konzervirane, preko onih što su ih restauratori i konzervatori složili kao puzzle, pa do onih novih, u crkvi svetog Ilije, pred kojim se ipak kraće zadržah. I natpisa, i starih svećeničkih odeždi i još koječega. Nekad se, valja podsjetiti i na to, ovdje nalazila i Bogorodica s Hristom, danas u srpskopravoslavnom svijetu znamenita i iznimno štovana Čajnička Krasnica.

Sve je to, međutim, u sjeni nečega što uporište kudikamo češće ima u mašti nego u stvarnosti. Čuli smo svi na desetke, možda i stotine legendi o zakopanom blagu, a stvarno se to nekakvo blago nađe jednom u bog zna koliko slučajeva. Ovdje se, eto, zgodilo baš to!

M.J. | Bljesak.info / Jedna od spomen-ploča u manastiru Banja

Došli, naime, 1974. godine djelatnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije s projektom istraživanja i napravili nekoliko sondi. Metar i pol ispod jednog od podova strugalica je zapela za nešto tvrdo. I arheolozi i kaluđeri ostali su zabezeknuti kad je svjetlo dana ugledalo 40 liturgijskih predmeta, od križeva i kandila, preko kadionica, ripida i čaša, do jednog sačuvanog kivota. Mnogi su posrebreni ili pozlaćeni, ipak je ovdje stajalo sjedište episkopije, mada bi nalaz i bez toga bio neprocjenjiv. Sve je to pod zemljom stajalo još od onih dana kad su Osmanlije zapalili manastir, a sad se smatra jednom od najvrjednijih crkvenih zbirki u Srbiji. Od 1974. do 2007. blago je čuvano u Beogradu, a onda je vraćeno u ovdašnju, naravno višestruko zaključanu riznicu.

A i to… Svađali su se država i crkva oko Banje,potrajalo je do 2013., a onda je postignuta nagodba i nađen investitor koji je dotad zapušteno lječilište pretvorio u ono što vidimo danas.

Nego jeste li znali da je prvi teniski turnir u Priboju, dakako onom starom, održan 1880., samo tri godine nakon onog u Wimbledonu? Organizirali su ga austrougarski vojnici iz pribojske vojarne, a održavan je sve do 1929, kad su preko terena pružene željezničke šine. Da su se Pribojani sjetili zamoliti kralja Aleksandra da bude pokrovitelj turnira, možda bismo ondje gdje sad prolazi pruga gledali Đokovića, Federera, Nadala…